Eko 836 prikaza 24. srpnja 2013.

Što je slonovsko suosjećanje?

Slonovi-Okomitajpg
zdrava krava postala miss7zdrava.avidaproperties.info

Svaki istraživač slonova vidio je kako te životinje očigledno oplakuju uginule i tuguju. Njihove priče o tuzi slonova među najdirljivijim su pričama u literaturi o ponašanju životinja. Iz knjige 'Unutarnji svijet životinja', Virginie Morell objavljene u izdanju Planetopije donosimo ti dio poglavlja 'Slonovsko pamćenje'

Na Sveučilištu Sussex, na jugoistočnoj obali Engleske, Karen McComb je suvoditeljica Istraživačke skupine za vokalnu komunikaciju i kogniciju sisavaca. Ona je bihevioralna ekologinja i stručnjakinja za analiziranje vokalizacije sisavaca s ciljem dešifriranja njihovih misli i emocija. To čini tumačeći njihove reakcije na glasanje. Nije se usredotočila na jednu vrstu, kao što su to učinili Jane Goodall i istraživač mrava Nigel Franks, nego je umjesto toga izabrala 'viriti' u um sisavaca općenito. Osim slonova proučavala je mačke i pse, konje, jelene, majmune i lavove. 

Zov uginule slonice

Karen je osmislila jedan pokus u sklopu kojega je koristila zov petnaestogodišnje ženke koja je uginula. Zov uginule slonice njezinoj je obitelji reproducirala dva puta, tri mjeseca nakon njezine smrti i dvadeset i tri mjeseca kasnije. Obitelj je bučno pojurila k njoj kako bi je pozdravila i došla je do zvučnika. "Nisu je zaboravili", rekla je Karen, "ali meni nije bilo ugodno izvesti taj pokus." Slonovi su možda ostali zbunjeni ili je u njima probudila osjećaje slične tuzi. Svaki istraživač slonova vidio je kako slonovi očito oplakuju uginulog slona i tuguju. Njihove priče o tuzi slonova među najdirljivijim su pričama u literaturi o ponašanju životinja. Cynthia Moss, Joyce Poole i Iain Douglas-Hamilton, dugogodišnji promatrači slonova, slažu se da slonovi posjeduju određeno osnovno shvaćanje smrti.

Kao što mi prepoznajemo tijelo mrtvog ljudskog bića ili ljudski kostur, tako i slonovi prepoznaju trupla i kosture svoje vrste. Njuše kosti svojih mrtvih, čak i stare, izbijeljene na suncu, i miluju ih surlom. Kada slon ugine, drugi slonovi često mu priđu natraške kako bi stražnjom nogom blago dodirnuli njegovo tijelo, a potom mu tijelo pokrivaju zemljom i granjem te drže stražu. (Zanimljivo je da su slonovi jednako postupali s tijelima ljudi koje su zatekli mrtve ili su ih sami usmrtili. Jedan mladi slon, siroče iz južnoafričkog utočišta, kričao je i zavijao kad je pronašao zakopane ostatke nosoroga, prijatelja s kojim se svakodnevno družio i kojega su krivolovci ubili zbog njegova roga). Čimpanze, gorile, neke vrane i dupini također provode vrijeme sa svojim mrtvima, ali većina drugih vrsta to ne čini. Slonovi se ujedno često trude pomoći umirućim prijateljima, otkrivajući empatiju i suosjećanje.

Stanu, utihnu i ukoče se

Ekipa Iaina Douglas-Hamiltona je 2003. godine naišla na Eleanor, glavnu slonicu iz kenijskog Nacionalnog parka Samburu, na samrti. Kad je Eleanor pala na tlo, Grace, glavna slonica druge obitelji, podignula ju je kljovama i pomogla joj ustati. Eleanor je ponovno pala. Grace je to očito uplašilo pa se oglasila i ponovno pokušala pomoći Eleanor ustati. Ostala je uz nju čak i kad je njezina obitelj krenula dalje. Eleanor je te noći uginula. Članovi njezine obitelji i drugi slonovi sljedećih su nekoliko dana bili uz njezino tijelo, gurkali ga, dodirivali i njušili surlama. Njezino mladunče staro šest mjeseci nije se udaljavalo od nje, čak ni kad su joj čuvari parka odrezali kljove kako ne bi pale u ruke krivolovcima. Na fotografijama slonić stoji kao maleni stražar pokraj majčinog tijela, a ostali članovi obitelji gledaju, stisnuti jedni uz druge.

Njezin potomak nestao je tri mjeseca poslije, vjerojatno ga je usmrtio kakav grabežljivac. Cynthia kaže kako se obrazac ponašanja slonova u susretu s uginulim pripadnikom vlastite vrste malokad razlikuje. "Stanu, utihnu i ukoče se kako ih nikada nisam vidjela u drugim situacijama. Najprije surlom posegnu prema tijelu i onjuše ga, a tada mu priđu polako i oprezno te počnu dodirivati kosti i katkad ih podizati te okretati nogama i surlom. Doima se da ih osobito zanimaju glava i kljove. Vrhom surle prelaze duž kljova i donje čeljusti te svih udubljenja i šupljina u lubanji. Rekla bih da pokušavaju prepoznati tu jedinku." U nekim situacijama slonovi pomiču kosti kostura te ih u surlama nose neko vrijeme prije no što ih spuste. "Taj je prizor nezaboravan i dirljiv", kaže Cynthia, "a ja nemam pojma zašto to čine."

Slonovsko pamćenje

Kad god istraživači iz Amboselija pronađu ostatke slona, uzmu donju čeljust kako bi ustanovili slonovu dob. Te kosti ostavljaju nedaleko od svojega tabora, a slonovi u prolazu neizostavno stanu kako bi promotrili te ostatke. Jednom je, nekoliko tjedana nakon što su donijeli čeljust jedne odrasle slonice, njezina obitelj prošla kroz tabor. Svaki član stao je kako bi promotrio njezinu čeljust i zube, ali je jedan – njezin sedmogodišnji sin – ostao pipati i milovati čeljust. Okrenuo ju je stopalom i surlom te opetovano njušio. "Bila sam uvjerena da ju je prepoznao kao majčinu", zapisala je Cynthia. Takva su ponašanja neobična i uvjerljiva – možda zato što govore da slon razmišlja o nekom do koga mu je bilo stalo i koga je možda volio. To je mogući razlog zbog kojega nam se tuga u životinja, i više nego drugi oblici kognicije, doima kao dokaz uma – svjesnost o sebi i o vlastitim osjećajima prema drugima. Kao što je Joyce Poole zapisala nakon što je gledala kako jedan slon promatra majčine kosti: “Zašto bi slon sat vremena u tišini stajao nad kostima svoje srodnice ako ne zbog misli, svjesnih misli, i možda sjećanja?” Iskušenje zamišljanja da doista jest tako vrlo je veliko, ali ne pripisujemo li slonovima ljudske misli?

Više o knjizi 'Unutarnji svijet životinja', Virginie Morell pročitaj u čitaonici Zdrave Krave.

Komentari 0

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.